HOMOSEKSUALCI Željka Markić bi ih liječila hormonima i psihijatrima

Cropix, iStock

“Ne želimo da se uvode akti koji omogućuju npr. da se u školama podučava djecu da oni mogu birati što su oni, kako oni na to gledaju, jesi li ti muško ili žensko, daj ti ispitaj to, daj ti o tome promisli… Sva istraživanja pokazuju da je to štetno. Postoji jedan mali broj djece, jedan mali broj ljudi koji su bolesni, koji se trebaju liječiti hormonskim putem i psihijatrijskom pomoći”, rekla je danas Željka Markić iz inicijative U ime obitelji u emisiji Poligraf na Hrvatskom radiju. Time je htjela objasniti što njoj i njezinim istomišljenicima smeta kod Istanbulske konvencije, koja u Hrvatskoj čeka na ratifikaciju.

Dodala je kako ne želi da se u Hrvatskoj zahvaljujući toj konvenciji i pojedinim njezinim odredbama može omogućiti da “kao što je u Kanadi slučaj, muškarac koji kaže da je žena, može koristiti ženski WC”.

Čisto kao podsjetnik gospođi Markić – 1990. godine Generalna skupština Svjetske zdravstvene organizacije proglasila je homoseksualizam seksualnim opredjeljenjem. U 2008. godini donesen je Zakon o suzbijanju diskriminacije kojim se prvi put u hrvatskom zakonodavstvu uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rodnog identiteta.

Neka istraživanja utvrdila su da je udio homoseksualnih ljudi u populaciji zapadnih zemalja negdje između dva i 13 posto, a prema jednoj studiji iz 1994. čak 20 posto ispitanika anonimno je priznalo da ima neke homoseksualne osjećaje, iako se svi oni ne smatraju homoseksualcima.

U drugoj polovici 20. stoljeća homoseksualci su u SAD-u liječeni na psihijatrijskim klinikama. Liječilo ih se po Pavlovljevu modelu – psihijatri su muške homoseksualce tretirali strujnim udarima dok su gledali slike muškaraca, a prestanak boli onda povezivali s novom slikom, slikom žene.

 

Nakon žestokih osuda to je ukinuto.

Zasad nema dokaza da je seksualna orijentacija urođena, odnosno genetski uvjetovana, iako iskustva mnogih homoseksualaca govore da je upravo tako.

Istraživanja su pokazala da na homoseksualnu orijentaciju među ostalim utječu i biološki, odnosno nasljedni čimbenici. Naime, istraživanju su podvrgnute dvije grupe ispitanika: skupina muških homoseksualaca i skupina muških heteroseksualaca. Rezultati su potvrdili ranije nalaze da je INAH 3 – treća intersticijska jezgra anteriornog hipotalamusa – čak  dvostruko veća kod heteroseksualnih muškaraca nego kod homoseksualnih. Moguće je da je ta jezgra uzrok homoseksualnosti.

Papa: Ako je netko homoseksualac, tko sam ja da mu sudim

Znanost je još u prošlom stoljeću jasno utvrdila da u svakoj populaciji, pa i među životinjama, postoji određeni udio onih s homoseksualnim sklonostima. Prema studiji kanadskog biologa dr. Brucea Bagemihla s University of British Columbia homoseksualnost je uočena i u oko 1.500 životinjskih vrsta.

Prva spominjanja homoseksualnosti nalazimo u staroj Grčkoj; tako Platon (5.-4. stoljeće pr.n.e.) u djelu Gozba spominje homoseksualne odnose između osoba istog spola, a i žene koje su zaokupljene (trepesthai, taj izraz ne referira izričito na seksualnu želju) drugim ženama i ne mare za muškarce.

Papa Franjo izjavio je 2013. da se homoseksualce ne smije osuđivati ili marginalizirati i da ih se mora integrirati u društvo. “Ako je netko homoseksualac i traži Boga i dobronamjeran je, tko sam ja da mu sudim”, kazao je Papa.

No, unatoč civiliziranom svijetu koji se ne petlja u seksualni izbor partnera, u Hrvatskoj je i dalje to tek mrtvo slovo na papiru.

Prema istraživanju na učenicima završnih razreda hrvatskih srednjih škola, koje su 2015. proveli GOOD inicijativa, GONG i Institut za društvena istraživanja, 48 posto njih homoseksualnost smatra poremećajem ili bolešću, dok polovina smatra da bi LGBT osobama ‘trebalo zabraniti javne istupe jer time loše utječu na mlade’. Gotovo trećina, 29 posto, smatra da LGBT osobama treba zabraniti rad s djecom, dok dvije trećine, 65 posto, smatra da LGBT osobe ne trebaju javno isticati svoju seksualnu orijentaciju.

Hrvatska je na samom vrhu EU-a po broju LGBT osoba koje su zbog svoje spolne orijentacije ili rodnog identiteta doživjele neki oblik nasilja, njih čak 22 posto.

 

U javnosti se bez ikakve osude diskriminira ljubav između dviju osoba

Danas učimo i zgražamo se kako su u prošlosti bijelci neljudski postupali s crncima, žene nisu imale pravi glasa, no je li išta bolje danas nama u tzv. demokratskom društvu. U vrijeme dok uvaženi političari tuku žene, svećenici seksualno iskorištavaju djecu, a zemlja nam je pred ponorom zbog zaduženosti i malverzacija, u javnosti se bez ikakve osude diskriminira i omalovažava ljubav između dviju osoba.

Otkud nam pravo odlučivati tko će kako živjeti i u koga biti zaljubljen? Naravno pod uvjetom da ne ide nikome na štetu. I otkud ikome pravo to nazivati bolešću?

izvor: 100posto.hr
Facebook Comments