**”Dogovora nema, a djeca i dalje ne idu u školu”**

Još jedan sastanak roditelja, škole i socijalnih službi završio je bez ikakvog dogovora. Djeca iz jednog zagrebačkog razreda sutra će već četvrti dan zaredom ostati kod kuće, a situacija, kako stvari stoje, ne pokazuje naznake rješenja. Da ironija bude veća, ovaj put problem nije štrajk, nego desetogodišnji dječak koji je prebačen u razred i izazvao bijes ostalih roditelja. Pa, naravno, zašto rješavati probleme mirnim putem kad možemo organizirati višednevne sastanke bez ikakvog rezultata?

Roditelji su već na rubu živaca. Neki su pokušali ući na sastanak s odvjetnicima, jer ništa ne govori “spremni smo na dijalog” kao pravna borba. No, škola im je zabranila prisustvo odvjetnika, uz objašnjenje da se odvjetnici trebaju najaviti ranije. Naravno, jer škola očito vodi knjigovodstvenu evidenciju o tome tko je donio čije pravne zastupnike na sastanke. Rezultat? Odvjetnici su ostali ispred škole, jer tko bi htio slušati njihovo dosadno čitanje ustava?

Odvjetnici roditelja, s pravom ogorčeni, nazvali su cijelu situaciju apsurdnom. Ustvari, što drugo reći kada ti ustavno pravo na pravnu pomoć postane sitna birokratska prepreka? “Roditelji imaju pravo na odvjetnike, a škola? Pa, i oni mogu dovesti svoje odvjetnike, samo da smo to znali ranije!” Zvuči kao organizacija dječjeg rođendana, a ne ozbiljan sastanak.

U međuvremenu, dok roditelji i škola nastavljaju svoje igre moći, djeca se sigurno pitaju što je pošlo po zlu. Ministru obrazovanja nije pomogla ni nespretna izjava o “balvan-revoluciji”. Savjetnik ministra brzo je uskočio u obranu, tvrdeći da je ministar zapravo mislio na to da se problemi trebaju rješavati unutar škole, a ne izvan nje. Naravno, jer tko ne voli kad se javne osobe „nespretno izražavaju“ i potom očekuju da svi shvate pravo značenje njihovih riječi?

I tako, dogovora nema, rješenje nije na vidiku, a najgore od svega – djeca ostaju kod kuće. Dok roditelji nastavljaju postavljati pitanja na koja očito nitko nema odgovore, škola i Ministarstvo nude samo prazne fraze. „Rješenje je blizu,“ kažu, „samo ne znamo kakvo.“

U svakom slučaju, situacija postaje sve napetija, a svi akteri, uključujući Ministarstvo, školu, roditelje i socijalne službe, daju sve od sebe da stvar oduže što je više moguće. Ako ništa drugo, možda će se sve to riješiti do kraja školske godine. Možda.